Autora na pisanje tjeraju i ljudi bez samopouzdanja koji bespovratno tonu u bezdan konzumerističkog svijeta izvrnutih vrijednosti. Ruga se i muškarcima – lov cima bez talenta za ljubav. A stihom, kao snažnom šakom, dohvaća i one koji svoj neuspjeh liječe unesrećujući druge i nanoseći im zlo. U nekima od pjesama gotovo viče na nasilnike koji fizički i psihički zlostavljaju svoje žene.
Prodiranja i poniranja u (samog) sebe, probijanja (klizavim, u mahovinu zaraslim, korovom zakrčenim) stepenicama (pod)svijesti znaju biti (prilično) bolna, a potrebna je i (određena) doza hrabrosti (za njih). Jer (često) ono u što vjerujemo da je (jedina) istina ima više lica (i pokoje naličje).
Vrijedno divljenja je kod autobiografskih priča da se doista ne radi o ničem dramatičnom, tim više, radi se nekako o polu-uobičajenosti. Takvi događaji ne bi nam u uobičajenim okolnostima prouzročili posebnu pozornost. Život na brodu očito nije uobičajen, o tome govore i ovi zapisi. I sam autor u jednom između svojih razmišljanja to spominje.
